Pripremila: Marija Gliha Družetić, stručni suradnik psiholog – savjetnik
Biti roditelj jedna je od najljepših, ali i najzahtjevnijih životnih uloga. Ona podrazumijeva brigu o zdravlju, sigurnosti, emocionalnim potrebama, usmjeravanju na putu do samostalnosti…i tu je potrebno uložiti puno ljubavi, ali i strpljenja, žrtvovanja, fleksibilnosti, učenja…Svi roditelji žele da njihova djeca izrastu u sretne, samostalne, odgovorne i samopouzdane osobe. Ipak, u svakodnevnim odgojnim situacijama često se pitamo jesmo li dovoljno strogi, trebamo li ponekad popustiti, kako reagirati na neprimjereno ponašanje i gdje je granica između pružanja podrške i pretjerane zaštite.
U psihologiji se roditeljski stilovi najčešće razlikuju prema dvjema važnim dimenzijama: emocionalnoj toplini i podršci te postavljanju granica. Emocionalna toplina i podrška važne su za razvoj socijalnih vještina i pozitivne slike o sebi, dok je postavljanje granica važno za razvoj samokontrole i suradljivosti prema drugima.
Važno je znati da roditeljski stilovi nisu nepromjenjive i samostalne kategorije. Svaki roditelj ponekad reagira prestrogo, ponekad popusti, a ponekad ne uspije pronaći najbolje rješenje.
Četiri osnovna stila roditeljstva
- Autoritarni stil – pravila bez topline i podrške
Autoritarni roditelji naglašavaju poslušnost, stroga pravila i poštovanje autoriteta. Odluke se uglavnom ne objašnjavaju, a od djeteta se očekuje da ih prihvati bez rasprave.
Rečenice poput „Zato što sam ja tako rekao/la!” ili „Nemaš se što raspravljati!” mogu biti karakteristične za takav pristup.
Jasna pravila sama po sebi nisu problem. Teškoće nastaju kada nema dovoljno prostora za razgovor, kada se djetetovi osjećaji zanemaruju ili kada se poslušnost postiže strahom i kažnjavanjem.
Neka djeca u takvom okruženju postaju vrlo poslušna, ali mogu imati poteškoća s izražavanjem vlastitog mišljenja, donošenjem odluka i zauzimanjem za sebe. Kod druge djece može se pojaviti otpor i buntovno ponašanje.
- Popustljivi stil – puno ljubavi, premalo granica
Popustljivi roditelji topli su i brižni, ali često teško postavljaju granice ili ustraju u svojim odlukama. Žele da dijete bude sretno i nastoje izbjeći sukobe, pa ponekad popuštaju čak i kada smatraju da bi trebali postupiti drukčije.
Primjerice, roditelj odredi vrijeme povratka kući, ali nakon djetetova negodovanja ipak odustane od dogovora kako bi izbjegao svađu.
U pozadini takvog ponašanja često je dobra namjera: roditelj ne želi povrijediti dijete, izazvati njegovo nezadovoljstvo ili narušiti blizak odnos.
Međutim, djeci su potrebne i granice. One im pomažu razumjeti što se od njih očekuje, razvijati samokontrolu i učiti da ne mogu uvijek dobiti ono što žele.
Dijete ne mora uvijek biti zadovoljno roditeljskom odlukom da bi se osjećalo voljeno. Ponekad je upravo dosljedna granica važan izraz roditeljske brige.
- Popustljivo – ravnodušni stil – nedovoljno podrške i uključenosti
Ovaj stil obilježava nedovoljna emocionalna uključenost roditelja i slabije praćenje djetetovih potreba, obveza i svakodnevnog života.
Dijete može imati osjećaj da se roditelj premalo zanima za njegove brige, uspjehe, odnose s vršnjacima ili školske izazove te da probleme mora rješavati samo.
Dugotrajan nedostatak emocionalne podrške i primjerena roditeljskog usmjeravanja može otežati razvoj osjećaja sigurnosti, samopouzdanja i kvalitetnih odnosa.
Važno je pritom razlikovati trajnu emocionalnu nedostupnost od privremenog razdoblja u kojem je roditelj preopterećen životnim okolnostima. Svaki roditelj može imati teške dane, a pojedinačna pogreška ne određuje roditeljski stil.
Djeci je važno znati da postoji odrasla osoba koja ih primjećuje, zanima se za njihov život i kojoj se mogu obratiti kada im je teško.
- Autoritativni stil – puno topline i podrške, ali i jasne granice
Ovaj se stil u pravilu povezuje s najpovoljnijim razvojnim ishodima. Roditelji pokazuju ljubav i razumijevanje, ali istodobno postavljaju jasna pravila i dosljedno ih provode. Spremni su saslušati dijete, objasniti svoje odluke i uvažiti njegovo mišljenje, ali ne odustaju od roditeljske odgovornosti.
Primjerice, kada dijete želi dulje ostati vani nego što je dogovoreno, roditelj može razumjeti njegovo nezadovoljstvo, ali i dalje ustrajati na dogovorenom vremenu povratka.
Poruka djetetu glasi: „Volim te, tvoji su mi osjećaji važni, ali postoje pravila i odgovornosti kojih se trebamo pridržavati.”
Djeca u takvom okruženju imaju priliku razvijati samostalnost, samokontrolu, odgovornost i povjerenje u sebe i druge.
Što je djeci najpotrebnije?
Djeca trebaju i ljubav i granice. Toplina bez jasnih očekivanja može otežati razvoj odgovornosti, dok stroga pravila bez razumijevanja mogu narušiti osjećaj sigurnosti i otvorenost u odnosu.
U svakodnevnom odgoju posebno je važno:
- Pokazivati ljubav i prihvaćanje. Dijete treba znati da je voljeno i kada pogriješi, dobije lošu ocjenu ili se ne slaže s roditeljem.
- Postavljati jasne i dosljedne granice. Pravila trebaju biti razumljiva, primjerena dobi i povezana s odgovornošću.
- Saslušati dijete. Uvažavanje njegovih osjećaja ne znači da se uvijek moramo složiti s njegovim željama.
- Dopustiti pogreške. Djeca uče kroz iskustvo, a roditelji im mogu pomoći da razumiju posljedice svojih postupaka.
- Poticati samostalnost. Kako dijete raste, treba mu postupno omogućavati više odgovornosti i sudjelovanja u donošenju odluka.
- Biti primjer. Djeca uče promatrajući kako odrasli razgovaraju, rješavaju sukobe, priznaju pogreške i odnose se prema drugima.
Kako postaviti granicu, a sačuvati bliskost?
Postavljanje granica ne mora značiti svađu, vikanje ili kažnjavanje. Važno je da dijete osjeti kako roditelj razumije njegove osjećaje, ali istodobno preuzima odgovornost za odluku.
Umjesto: „Prestani se buniti! Uvijek mora biti po tvome!”, možemo reći:
„Razumijem da si ljut jer želiš ostati dulje s prijateljima. Znam da ti je to važno, ali dogovor je da se večeras vratiš u 22 sata.”
Takvim pristupom roditelj pokazuje da je moguće razumjeti djetetovo nezadovoljstvo, a ipak ostati dosljedan.
Pritom je važno razlikovati osjećaje od ponašanja. Dijete ima pravo biti ljutito, tužno ili razočarano, ali to ne znači da smije vrijeđati, prijetiti ili ugrožavati druge.
Disciplina bi trebala biti usmjerena na učenje, a ne na ponižavanje. Posljedice trebaju biti primjerene, razumljive i povezane s ponašanjem kad god je to moguće.
Možemo li biti bolji roditelji?
Nitko nije savršen roditelj. Svatko ponekad povisi glas, reagira impulzivno ili donese odluku koju poslije preispituje. Važno je prepoznati vlastite obrasce i biti spreman nešto promijeniti.
Možemo se zapitati:
- Postavljam li granice dosljedno ili popuštam kako bih izbjegao/la djetetovo nezadovoljstvo?
- Saslušam li dijete prije nego što donesem odluku?
- Reagiram li na ponašanje djeteta ili na vlastiti umor, strah i frustraciju?
- Dopuštam li djetetu da samostalno riješi problem kada je to primjereno njegovoj dobi?
- Pokazujem li mu vlastitim primjerom kako se preuzima odgovornost i priznaje pogreška?
Već i male promjene u svakodnevnoj komunikaciji mogu pridonijeti kvalitetnijem odnosu.
Ne trebamo biti savršeni, nego dovoljno dobri roditelji
Cilj roditeljstva nije odgojiti dijete koje će uvijek biti poslušno, nikada se ljutiti ili uvijek donositi ispravne odluke. Cilj je pomoći mu da postupno postane samostalna, odgovorna i emocionalno stabilna osoba koja poštuje sebe i druge. Za to su mu potrebni ljubav, prihvaćanje, jasne granice, mogućnost izbora i podrška kada pogriješi.
U ravnoteži između topline i granica nalazi se temelj odnosa u kojem se dijete može osjećati sigurno, razvijati vlastitu osobnost i postupno preuzimati odgovornost za svoj život.