Osnovna škola Vladimira Nazora Rovinj

.....POVIJEST ŠKOLE.....

Najbolje vrijeme za školske ustanove u Rovinju bilo je u srednjem vijeku i prvim stoljećima vladavine Venecije, naime škole nisu ni postojale.

Tu idilu su kvarili rijetki školski odgajatelji poput Bartola da Cameri' koji je početkom 15. st. bio učitelj u Rovinju, a izvjesni Vincenzo Bozzi je 1646. bio školski odgajatelj.

Prve škole je organizirala crkva i redovnici (zasigurno je bilo puno satova vjeronauka i ostalih « zabavnih» sadržaja).

U 18. stoljeću povećavao se broj privatnih škola koje su pohađali samo sinovi dobrostojećih obitelji. Time se potvrđuje ona stara izreka kako

Prve javne škole, gdje su mogli ići i oni «dobrostojeći» kao što smo svi mi danas, se otvaraju u veljači 1771. Tu se podučavalo čitati, pisati i zbrajati, a u višoj školi i gramatika, poezija i retorika. Ah, što bismo mi iz 'Nazora' dali da je samo na tom broju ostalo....

Za vrijeme austrijske, francuske, pa ponovno austrijske vlasti škole se moderniziraju i izvlače iz pretežitog utjecaja crkvene vlasti.

Od 1816. djelovala je i tzv «Škola siromašnih» , za djecu od 6 do 14 godina. Naravno, adekvatno nazivu škole i učitelji su bili 'dobro' plaćeni, kao i ovi danas.

Nastava se održavala u razno raznim iznajmljenim prostorijama. 1820.g. na vrhu brda Sv. Franje, koje graniči sa franjevačkim samostanom , započeta je izgradnja školske zgrade, a završena “već” 1839. (graditelji su bili nešto brži od ovih današnjih).

Za našu školsku povijest posebno je bila značajna 1913. kada su iz narodne škole nastale dvije nove: «G. Carducci» i «E. De Amicis» (obje s jednim muškim i jednim ženskim odjeljenjem).

Svako odjeljenje je imalo pet razreda, pet nastavnika i 290 učenica, odnosno 316 učenika. Unatoč velikom broju učenika, disciplina je bila na visokom nivou, a djeca su bila uskraćena za neke aktivnosti koje su im 'poboljšavale' psihofizički razvoj ; npr. napadi na učitelje, uništavanje školskog namještaja, bacanje klupa i stolica kroz prozor i slične mladenačke razbibrige koja danas krase školski život.

Podučavanje je obuhvaćalo ove predmete: intuitivno obrazovanje, kako bi se učenici navikli primjećivati, razlikovati i razmišljati (za to danas imamo video- igrice), crtanje, pisanje i sastavljanje, gramatiku, aritmetiku i geometriju, prirodoslovne predmete (kemiju, fiziku, povijest i zemljopis), crtanje, pjevanje, tjelesni i domaćinstvo ('ženske poslove').

Nažalost,
do danas su ukinuta samo dva predmeta: intuitivno obrazovanje i domaćinstvo (valjda se očekuje od nas žena da to prirodno znamo). Didaktička oprema i sredstva: globus, karte, ploče i sl. i danas se koriste.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata škole su bile zatvorene, a 1918. talijanske su vlasti izdale proglas za otvaranje osnovnih škola «De Amicis», «G. Carducci» i one prigradske iz Španidige. Od 1918. do 1919. rovinjske osnovne škole su imale ukupno 23 razreda, 25 učitelja i 1430 učenika.

Nakon Drugog svjetskog rata do 1958. osnovno obrazovanje bilo je organizirano unutar mješovite četverogodišnje škole, u odjeljenjima na hrvatskom i talijanskom jeziku. Nakon 1958. uvedena je osmogodišnja škola (ovo osmogodišnje se na našu učeničku radost održalo sve do danas, naravno). U to vrijeme u Bolničkom naselju otvorene su dvije škole: u sklopu bolnice Martina Horvata i prigradska «Mondelako».

1977. Osnovna hrvatska škola se dijeli na dvije: Oš Vladimira Nazora i OŠ Save Vukelića (koja danas nosi ime Jurja Dobrile).

Početkom Domovinskog rata naša škola je primila 170 učenika i 13 učitelja iz Petrinje koji su ovdje proveli jednu godinu.

Sve u svemu, jedan zanimljiv i osebujan razvoj škole u najljepšem gradu. Koliko je samo bilo zanimljivih i genijalnih osoba koje su proizvele te škole! Istina je i to da ipak većina školaraca smatra da je najbolje u vezi sa školom to što i ona jednom mora završiti. Šalu na stranu, ponosni smo na našu školu, njenu povijest i trudimo se ostaviti nešto lijepo za uspomenu mlađim generacijama koje će dolaziti.